Stručak ružmarina s mirisom tradicije

Može li današnji čovjek promatrati vrapce „bez razloga“? Uživati u neposrednom kontaktu s prirodom? Očistiti se od informacijske prljavštine koja ga pretvara u stroj čije je gorivo strogi common sense, a ne nadrazumski senzibilitet? Slična se pitanja mogu postaviti i za suvremenu poeziju. Hipermetaforičnost, nagomilavanje postmodernističkih postupaka, stotinu referencija da bi se stekao dojam erudicije lirskih subjekata, vječna slava nečitljivome, uporaba riječi tako što će djelovati nelogično i do bola apstraktno... Čast iznimkama koje dobro, skladno i bez jake pretencioznosti jašu na modernističkom konju.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2022.

U dobroj će se poeziji uvijek primijetiti rad na jeziku, uspostava kvalitetnog dijaloga s tradicijom, promišljenost tekstualne instance koja je dovoljno lucidna i vješta da u jednom trenutku prepusti palicu Drugomu, ostavljajući mogućnost da se tekstualnom tijelu pristupi na različite načine. Strojni čovjek današnjice prigrlio je apstrakciju, vjerujući da je uspješno sklopio nagodbu s Mefistom, leteći u svojoj sablasti između neba i zemlje kao Aristofanovi Atenjani u Pticama. Béla Hamvas, kao religiozni čovjek, a opet snažni protivnik strogog dogmatizma i organiziranog sustava, ljubitelje apstrakcije podijelio je na „moderne scijentiste“ i „puritance“. Njihovi su pogledi na život „izgrađeni na teoriji, principima, a ne osjetilnom doživljaju“. I jedni i drugi postali su sami sebi prosvjetiteljima.

Pored apstrakcije iz koje ne isijava ni zrno svjetlosti koja bi povezala čovjeka i svijet našu je pjesničku scenu, ne tako davno, ispunila važna pjesnička zbirka koja se ne libi govoriti o transcendenciji, iskušenjima, grijehu, navještenju, ljepotama mediteranskog krajolika, gradskim zorama, svanućima i jutrima, kako kaže Dinko Telećan na ovitku knjige, na „suvereno moderan“ način . To je zbirka koja govori o civilizaciji koja je prestala pamtiti, raskinuvši sponu s tradicijom, njezinim jezikom, destruirajući tako vlastitu povijest. Riječ je o zbirci koja nije izgubila nadu u kratilovsku vjeru u riječi iz kojih izvire priroda samih stvari, vjeru „staru glosu na dnu lista“ koja je odraz logosa. Zbog hiperprodukcije loših Hermogena u današnjem vremenu, pjesnički prvijenac Ružmarin Marka Marije Gregorića (1975) ostao je u potpunosti izvan recepcijskog radara.

Prvi dio knjige čine pjesme podijeljene u četiri ciklusa, dok drugi čine prepjevi s latinskog, francuskog, engleskog i mađarskog, tvoreći tako, Telećanovim riječima – „malu antologiju svjetskog pjesništva“. Gregorić gaji simpatije prema orfičkoj poeziji ili „orfičkom tumačenju zemlje“ (termin preuzet od Béle Hamvasa). Riječ je o poeziji za koju kaže, citirajući Hamvasa, da je u njoj „izvanjsko stanje stvari, doživljaja, predmeta i događaja potpuno usisano u jednom nadracionalnom i nadpojamnom iskustvu Postojećeg. U toj poeziji, svijet se vraća u svoje prvobitno stanje: zbacuje svoje izvanjsko i stvarnosno obličje. Nanovo se realizira. Postaje ono što jest: ideja, Bog, Bitak, Istina“.

I već u prvoj pjesmi Ukrcaj, unutar ciklusa Posljednje putovanje, primjećujemo u jezičnome, versifikacijskome i tematskome smislu kontinuitet s tradicijom. Taj će kontinuitet ostati primjetan do posljednjega teksta. Taj divni talijanski endecasillabo, za koji Dante ističe da je najuzvišeniji stih talijanske prozodije, kod Gregorića zauzima posebno mjesto: „Ah, jedanaesterče, baš divan si stih, / Bolji si ti od svih njih!“. Prvi ciklus obuhvaća tri pjesme koje obrađuju temu putovanja, ponosnog kormilarenja u propast. Vesla su odavno otišla u pogrešne ruke i civilizacijskom brodu, modernome homo sapiensu, ne piše se dobro: „o kad će već jednom onaj na krmi / razapet jedro, da vesla polete! / da strese se zemlja – s neba zagrmi!“.

Drugi ciklus Buđenja – pjesma iz davnine, sadrži pjesme koje se mogu zvati jutarnjicama ili zornicama, doduše ne onim trubadurskim u kojima noćobdija upozorava ljubavnika na dolazak dana (iako je u navedenom ciklusu prisutna jedna amorozna Aubada), nego više onima u kojima se osjeća dašak matoševskog simbolističko-impresionističkog tonaliteta: „podno plavoga balkona, / usnuli u cvijeće / oblaci“, „evo, napuklo je korito neba: / tišina“. Kao što i pjesma Jaglac uvelike podsjeća na Matoševu Maćuhicu („čudan život diše, / Zagonetan, dubok, čaroban ko san“). Kod Gregorića je jaglac „opijen rosom više / od svakog drugog cvijeta – / kao što božji je čovjek opijen Duhom“, on nije „od ovoga svijeta“. Treći ciklus sadrži nekoliko posveta, upućenih književnim uzorima i znancima, ali isto tako i spomenutom jedanaestercu, potresu, nepoznatoj čitateljici, impresionističkom pjesniku, dervišu, automobilima, nama itd.

Posljednji ciklus K noći prožimaju, logično, tamne konture, nagovještaji kraja koji se ponajprije primjećuju u sferi poezije: „Večeras, nebo je svjetlucalo poput mora. / I bilo je njegove boje / (…) / dubinski modrozelene, koju više nitko / nema potrebe uspoređivati s čime bilo“, jer današnja poezija ionako „mrzi poredbu, a rimovanje (…) mrzi kao što se mrzi silovanje. S druge strane, „više nitko se ne raduje bez razloga / kada ugleda vrapce – / blizu, bliže, najbliže / to je suviše znano. // (…) // Pa se pitamo i pitamo… / … kakav je to fini prah / što zasipa nam lice?“ Demonstrirajući autorov skromni, reducirani, a opet složen i zanatski izbrušen izraz, ovaj prvijenac ili „stručak ružmarina“ miriši na tradiciju opjevanu autohtono.